1.
Onda kad ide u školu, Stella je osmi razred. Danas joj to ne pada na pamet: sestre Buzov i Mišo Južinić dovoljno su joj zagorčavali život. Danas će ravno u knjižnicu. Tri minute hoda od njezine zgrade, ali Stella zna da je šansa da se njeni roditelji tamo pojave ravna nuli. Kad bi mogla, najradije bi se preselila u svoju kvartovsku knjižnicu.
“Zar ti ne bi trebala biti u školi?”, pita je bradati knjižničar, koji je, izgleda, tamo od jutra od mraka. Mršti se, ali očito je da glumi.
“Štrajk je”, uzvrati Stella, “nema škole”. I mada je lupila prvo što joj je palo na pamet zna da postoji šansa da je zapravo rekla istinu.
Knjižnica je sve što škola nije: udobna, sigurna, pouzdana, znaš što ćeš tamo zateći i znaš da se na to možeš osloniti. U maloj čitaonici na katu Stella je najčešće jedina mušterija, ali to joj ne smeta. Toplo je, ima automat za čaj, WC, utičnicu i, naravno, knjiga napretek; za drugo takvo mjesto ne zna.
Dok se muči nad prvim nastavkom popularnog serijala za mlade, o djevojci koja nakon propasti svijeta traga za svojim bratom, osjeća da je knjižničar promatra. Pretura nešto po stripovima, ali svaki čas zagleda Stellu, pogled mu se probija među redovima knjiga. Prije joj je znalo biti neprijatno, sad se navikla: tip je čudan no, sigurna je, bezopasan.
“Jedva sam je dovršila”, govori mu na odlasku i pokazuje na knjigu, koja ostaje za njom. “Ko tako razmišlja? Nije realno”.
Knjižničar podigne obrvu. “Cure su lude za knjigom”.
“Koje cure?” upita Stella, i ogleda se po knjižnici, u kojoj su sami. Knjižničar se povuče za pult.
2.
Dorijan, Stellin veliki brat, počeo ju je voditi u knjižnicu i prije nego što je naučila čitati. Betonski plato u njihovom bloku bio je pun sadržaja: sjećala se salona s vjenčanicama, postolara, cvjećara i servisa za mobitele. Sad su preostale samo dvije pekare koje se danonoćno dovijaju kako da jedna drugoj preotmu kupce. Dorijan je daleko, u ratu－iako ponavlja da je u mirovnoj misiji, Stelli je jasno da mira tamo gdje je otišao nema ni za lijeka. Ponekad joj pošalje mali džeparac, katkad i razgovaraju, samo njih dvoje, jer Dorijan ne želi ni čuti za roditelje. Stella mu to previše ne zamjera: i ona bi ih najradije otkačila, samo kad bi znala što onda.
Ako ništa, otac i majka više se ne svađaju; sad samo žive u paralelnim dimenzijama. Stari po cijeli dan sjedi ili leži na kauču, prtlja po laptopu i puši svoje smjese koje mirišu po sredstvu za čišćenje, mentolu i egzotičnim čajevima. Trguje kriptovalutama, za sebe kaže da je poslovni čovjek, ali kad god se Stella nađe u njegovoj blizini, na laptopu se vrte klipovi koji i nemaju veze s poslom. Onda kad se obrati Stelli－ako se ikad uopće obraća njoj, a ne samo sebi－otac priča o kraju svijeta, o invaziji tuđinaca, buđenju demona, o tajnim službama i tajnim društvima koja posvuda ostavljaju znamenja.
“Sve će se promijeniti”, govori, a oči mu kao crne rupe usisavaju sve pred sobom, “ali nemoj se plašiti. Promjena je esencija čovječanstva”. Stella ponekad na zahodskoj školjci mora pokriti uši rukama da blokira njegove govore.
Stara se redovno derala, na starog i na Stellu naizmjence, šutala je i bacala stvari po kući, sve dok jednog dana nije naprasno prestala s tim. Ona još ide na posao, čak i više nego prije, tako da je rijetko kod kuće–a i kad se vide, više ne spopada Stellu. Sad joj se još samo ponekad rasplače u lice, steže je za ramena i ponavlja: “Mi smo tebe iznevjerili”.
Stella se uglavnom provlači na slalom između njih dvoje i trudi se ne privlačiti pažnju.
Ni jedno ni drugo ne spominju Dorijana.
3.
“Opet nema nastave”, kaže knjižničar ugledavši Stellu. Ne zvuči kao pitanje, pa i ona umjesto odgovora samo slegne ramenima.
U posljednje vrijeme je u školi ne diraju. Buzovice već tjednima ne dolaze; Miša još i dođe, ali samo šuti i škilji kroz prozor. Stelli se sad u školu ne ide naprosto zato što ne zna čemu. Od dvadeset i osam lani, u odjeljenju ih je ostalo samo šesnaest. Nastava se uglavnom održava, no nastavnici kao da su odustali. Zašto da se onda muči dok gleda matematičarku Ernu, koja se usred jednadžbe samo zagrcne i počne jecati, ili geografa Suljića koji jedva stoji na nogama?
Knjižničar nosi kričavu ilustraciju supernove razapetu preko leđa.
“Moj stari veli da uskoro dolaze i da ništa neće biti isto”, kaže mu Stella i prstom pokaže na njegovu duksericu.
Treba mu neko vrijeme da shvati o čemu govori. Zatim se nasmije: prvi put da mu Stella vidi zube.
“A, oni. Može biti, ko zna”. Nagne se prema njoj i doda: “Može biti i da su već tu, a mi nismo primijetili”.
Ništa neće biti isto, svijet će se preokrenuti, novo doba…a opet, Stelli se čini, svaki je dan isti, eventualno mrvu gori od prethodnoga.
Dođe joj da povjeruje kako su oni možda zaista već tu, izmiješani s ljudima: možda su i njena obitelj oni, samo o tome nemaju pojma.
4.
Koliko god ne voli školu, Stella voli učiti. Sate i sate provodi u gledanju edukacijskih videa: o životinjskom svijetu, grnčariji, o sigurnosti na ulici ili heklanju. Jednom je po uputstvima s Interneta isheklala cijelu konfekciju za mačku koju joj je stara obećavala. Međutim, u jednoj od svojih epizoda stara je okrenula ploču: škola ti je jedina obaveza, neću ja podržavati tvoj nerad, i sve što uz to ide. Stella tako i dalje nema ljubimca kojeg bi mogla upariti sa svojim kreacijama, ali, ako ništa, više nije meta majčinih epizoda.
Ponekad snima videe o knjigama koje joj se svide (ili koje joj se nimalo ne svide), i dobija komentare kako se, definitivno, time mora više i češće baviti. Ipak, najviše voli biti sama s knjigama, pustiti ih da govore za sebe, umjesto da ona drvi o njima. Sve oko Stelle je užurbano, tjera je da nekamo ide, da nešto radi i govori; samo knjige, čini joj se, imaju vremena. Cijela knjižnica, ustvari, djeluje blago usporeno, kao da se za nijansu sporije vrti od ostatka Zemljine kugle.
5.
Hladno jutro s početka godine. Nova godina, atmosfera stara: majka žuri na posao, po običaju kivna na nekoga ili nešto, Stella joj to čuje u pokretima. Nakon što vrata tresnu, izbroji do deset pa iskorači na hodnik. Na putu do kupaonice proviri u dnevnu: stari spava, no laptop je u pogonu, neki tip nalik na njenog knjižničara, samo još bradatiji, tamo drži govor. “Ovo je kraj svijeta kakav znamo”, kaže, a Stella uzdahne.
Uto se slika zaledi. Za njom se i zvuk izobliči, poprimi metalnu boju, riječi se stope u struganje. Otac se ritne, šutne stolić pokraj kauča, a lula koja je na njemu ležala odskoči i zakotrlja se po parketu. Stella ustukne, ali se ne pomakne od vrata. Dok osluškuje očevo krkljanje, promatra lulu koja joj se dokotrljala do nogu: unutra još tinja žiška. Ruka joj posegne nadolje; ipak, predomisli se i nastavi u kupaonicu.
Na izlazu iz zgrade vidi propušten poziv od Dorijana. Čudno: inače nikad ne zove u ta doba, pogotovo ne bez najave. I napolju je, odmah uvidi, čudno. Ljudi žure, gotovo trče, osvrću se, nervozno čačkaju po mobitelu ili mrmljaju u slušalicu; ispred jednog ulaza grupa djece, zajedno s radnicima iz pekare–iz obje pekare–okupljena je oko telefona. Stella promijeni putanju, uspori, ali ne uspijeva vidjeti što je na ekranu. Samo čuje riječi novo doba za čovječanstvo, ovaj put doduše na engleskom, ali ipak– kao da nije makla od očevog brloga.
Pažnju joj odvuče komešanje na jednom balkonu. Starija žena i, vjerojatno, njezin sin, razvlače transparent, prepiru se kako da ga najbolje pričvrste za ogradu. DOBRODOŠLI, piše.
Dok pilji uvis umalo se zabije u matematičarku Ernu.
Erna ne čuje njene panične isprike. “Dušo”, ponavlja, “ne moraš žuriti. Neće biti škole”. Dušo iz njenih usta zvuči tako izobličeno da Stella ne može obuzdati grimasu.
“Idi doma!”, uzvikne nastavnica i zgrabi je za zapešće. “Sad trebaš biti sa svojima”.
Mrmljajući isprike, Stella se izmigolji. Uto joj u drugoj ruci zavibrira telefon: poruka od Dorijana, glasovna. Međutim, umjesto bratovog glasa iz slušalice zastruže metal: buka poput one s klipa kod staroga. Eho…ali eho čega?
“Ništa ne čujem, Dori, jesi dobro?” diktira u telefon. Zatekne je drhtaj u vlastitom glasu.
Jesu barem u knjižnici normalni?, pomisli. I odmah posumnja u to, jer vidi da knjižničar stoji pred ulazom–prvi put da ga uopće vidi u vanjskom svijetu.
“Izgleda da je to to”, saopći Stelli čim mu se nađe u dometu glasa, kao da je samo nju čekao.
“Koje?”
“Došli su”.
Stella i dalje ne razumije; knjižničar nestrpljivo raširi ruke.
“Znaš. Oni!”
“A. Oni”. Stella kimne glavom kao da joj je upravo prenio informaciju o gužvi u prometu. “Reptili? Vanzemaljci? Demoni?”.
“Ne zna se još, bar ne javno. U svakom slučaju…neki”.
“Kod nas?”
Knjižničar je odmjeri kao da je sišla s uma. “Ne, jebote. U Americi negdi. Ne slijeću fakin vanzemaljci kod nas”.
Stella se premišlja samo trenutak, a onda pokaže prstom na knjižnicu.
“Možda…”, započne on, ali ga ona prekine, nadvikujući se s metalnim ehom koji se polako uzdiže iz zgrada, iz autâ, iz džepova i ruku pješaka.
Priča “Ništa neće biti kao prije” pažljivo je, višeslojno i suptilno zbijena cjelina koja pred čitateljicu prostire društvenu analizu, elemente znanstvene fantastike, coming-of-age narativa i spekulativnog realizma. Pripovijedanjem kroz oči adolescentice Stelle, preispituju se odnosi unutar obitelji, ali i otuđenost, tjeskoba i neizvjesnost modernog društva i svijeta. Središnja ideja o promjeni pritom vješto balansira između univerzalnog (neizbježna transformacija svijeta) i intimnog (Stellin osobni rast i sazrijevanje). Knjižnica se ispisuje kao prostor stabilnosti i izolacije, koji je u kontrastu s vanjskim svijetom punim kaosa. Elementi znanstvene fantastike unose dodatnu uzbudljivost u razvoj priče i koriste kao metafora za ljudski strah od nepoznatog. Minimalističkim, ekonomičnim i fino uigranim tretmanom jezika, autorski glas vješto gradira napetost, a priču-ogledalo obavija atmosferom melankolije i otuđenosti koja i nije toliko drugačija od one aktualne i klimave, izvantekstovne stvarnosti.
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986) prozaist je, pjesnik, publicist i kazališni praktičar. Dosad je objavio sedam knjiga različitih formi i žanrova, od kojih su najrecentnije esejistička Naš vršnjak Dylan Dog (2023, drugo i bitno dopunjeno izdanje) i pjesnička Dobri objekti (2022). Član je izvedbenog kolektiva Centar za kazalište potlačenih – POKAZ, pod okriljem kojeg djeluje na području kulture i obrazovanja. Povremeno prevodi s francuskog i slovenskog jezika. Živi u Zagrebu.